Login

Tko je online

Imamo 22 gostiju i nema članova online

Župna crkva svete Ane

Ovdašnje stanovništvo ovu crkvu naziva Sveta Jana.
Za staru, sada već porušenu, župnu crkvu podignutu u čast sv. Ani, ne zna se koje je godine bila sagrađena. Spominje se u statutu Ivana arhiđakona goričkoga iz 1334. godine: Item ecclesia de Lobor. Za mjesto gdje je stajala zna se točno. Nalazila se na brežuljku sjeverno od župnog dvora iza nekadašnje crkvene krčmarnice (pivnice) zvane Žverci. Oko te stare župne crkve bilo je groblje na kojem su pokopani: župnik Nikola Maceković (1772. godine) i kapelan u dvorcu Lobor ; Andrija Novaković 1786. godine, uz crkveni zid s južne strane. Na tom mjestu sada je šikara, a njihove kosti i danas počivaju na istom mjestu bez križa i bez svakog znaka. Iz kanonske vizitacije, koju je 3. rujna 1639. i loborskoj župi objavio arhiđakon Martin Bogdan saznajemo ovo: Ecclesia s. Annae sub Lobor. In hac ecclesia sacristia nulla, tabernauli locus nullus, ipsa male iccta, ruinosa et fere deserta tota, altaria nulla, supeller nulla, cremeterium solum asseribus recens cinetum. Crkva je već tada bila ruševna, s jednim zvonom i kriptom. Zvono je bilo teško 100 kilograma. Unutar je postojala kripta, koju su dali načiniti Petar Doičić, župnik Ivan Pag i N. Juršić. U zidu je bila kapela. Stranu koja je bila premalena za veliki broj pučanstva i veoma trošna, župljani su pokrivali kuruznicom, što je vidljivo iz kanonske vizitacije objavljene 2. kolovoza 1820.Sve to potaklo je župnika Ivana Babića da dade komad nadarbinskog vrta i voćnjaka. Počeo je 1807. godine graditi novu župnu crkvu.

Evo prijepisa pisma, u kojem je opisana priprema za gradnju nove crkve:Mi zdola podpisani od strani tak naše, kak takaj vseh našeh pod ovu faru sv. Jane vu Loboru spadajućeh Famikov, obećamo i zevsem vsega zavežujemo se: da pokehdob cirkvu farnu tak zloćestu imamo, da popraviti se nikak nemore i poleg toga tak malu, da zmed dveh jezer Ijudih komaj da vu takovu ulaziti more, ostali pako u vremenu pobožnosti moraju vani stati. Ali znajvekšim nedostojnostjum i pokvaranjem zdravlja nutri gnezti pritrucavamo se, nju znova zidati hoćemo. Kajti pak za takvu napravili prvić stroški veliki, drugač vremena mnogo potrebuje se i poleg toga vu siromaštvu jesmo, zato obećamo, da od našeh vust odtergnuti i k tomu poslu, doklangod se zgotovi, pripomagati hoćemo ter:Pervić vu Težakeh kak bude najbolje moći.Drugač vu vinu, koje po našem Gosponu Plebanušu, vu kojega vu vsakom, ose-bujno pak vu tom poslu, zaufanje najvekše imamo, na peneze obeme se na tuliko, da vsaka hiža najmenje pol vedra, ali takaj gledeć na rod goric i potreboću penez vu delu cirkvenom vedro i više po dokončku med nami i med Gosponom Plebanušem včinjenom, davali budemo.Trejtić. Delo prerećeno z istemi penezi, kak pervić oveh potreboća pokazana bude od samoga Gospona Plebanuša, pomoći i podignuti hoćemo tak vendar, da vu tom po nikom šacati se neželimo zvun jedinoga Gna Plebanuša i nas sameh, kojem najbolje znana je moć i nemogućnost naša. Za kojega našega obećanja vekšu stal-nost poleg imen našeh pisati neznajući križe postavlamo.

U Loboru dana 29. Maja 1808. Joannes Babbich m.p.

Naumio je i dogradio Babić novu crkvu. Dana 6. kolovoza 1830., dozvolom biskupa zagrebačkoga Aleksandra Alagovića, blagoslovio ju je podarhiđakon i župnik zajezdački Josip Markulia. U svrhu gradnje crkve pokroviteljska obitelj grofova Keglevića malo je pridonijela. Sve terete snosili su župljani. Nisu bili u mogućnosti doprinositi u gotovu novcu, već je Ivan Babić svih tih godina sakupljao svake jeseni po 30, 40, 50, 60 vedara mošta, k tomu sabirao i žitak, koji je morao sušiti u svojim sobama. Prodavao je to, plaćao radnike i kupovao potrebni građevni materijal. U nekim godinama moralo se prestati s gradnjom zbog pomanjkanja sredstava, kao primjerice 1815., 1816. i 1817. godine kada jebilo toliko gladnih da su ljudi morali jesti svašta, pa i kojekakvi drać. To su kuhali i jeli, ruclje tukli, mljeli ih i kruh od toga pravili. Križ je postavljen na toranj 11. srpnja 1822., a crkva je velikim trudom, strpljivošću i svakojakim prilikama dograđena 1830. godine. Stara crkva nakon toga je porušena. Od grade srušenog starog tornja kasnije je pokraj nove crkve sagrađena škola.Zanimljiv je prikaz stanja crkve, koji je dao Josip Kotarski kada je 1881. godine došao u Lobor za župnika:Došavši ovamo za župnika, našao sam toranj skoro sav raskriven, crkva skoro bez prozora, zid otrcan, zato sam 1886. g. troškom donatora grofa Oskara Keglevića i vlastelina dobra Lobor i Veleškovec, kao župnik i zajedno kao poduzetnik dao načiniti novi krov na tornju, na crkvi stari nezgrapni prozori zazidani i novi na inikladnijim mjestima načinjeni i u lijepoj formi sagrađeni. Sva crkva je izžbukana i iznutra pobijeljena, nova vrata ulazna, odsjeverne strane, krov na crkvi većim dijelom izmijenjen, te u tornju nove stube i počivališta. Te radnje sam izveo sa 1.600 forinti. Izvedenje tih popravaka bijaše skopčano sa velikim poteškoćama, jinsto župljani bivši dužni u tu svrhu podavati vozne i vučne težake, nisu dolazili svaki dan pravodobno na rad, zbog čega sam morao odgovarati pred sudom na iuAbu subpoduzetnika Rajmunda Pivec, platio 163 forinti kao odštetu, što su mu zidari plendovali. Te sam se neprilike riješio, jer moja krivnja ne bijaše.Kako crkva ne bi bila bez dostojnog oltara, Kotarski je 1883. godine s kiparom i pozlatarom u Krapini Jakobom Bizjakom ugovorio posao da napravi novi glavni oltar za 1.700 forinti. Župljani su pristali na to i obećali da će tu svotu dobrovoljno prinijeti. Neki nisu u tu svrhu mogli ništa dati zbog siromaštva. Novi oltar postavljen je i blagoslovljen 1886. godine, a blagoslovio ga je podarhiđakon i župnik u Belcu Stjepan pl. Tumpić uz sudjelovanje loborskoga kapelana Dragomira Ježaka i Dragutina Bezuha, župnika u Maču. U sredinu oltara prodire žuto svjetlo obasjavajući Joakima i Anu, koji podučavaju kćer Mariju. Kipovi apostola Petra i Pavla postavljeni su uz taj prizor, a golub lebdi u oblacima u gornjem dijelu velikoga oltara. Na pokrajnjim vratima oltara smješteni su kipovi sv. Ćirila i Metoda.Pobočna dva stara oltara, Majke Božje Žalosne i sv. Franje Ksaverskog, odstranjena su 1858. godine za vrijeme župnika Jakoba Muževića, koji je iste godine na njihovo mjesto dao staviti dva nova istoimena oltara, koji se sada nalaze u crkvi. Blagoslovio ih je 1858. godine Filip Beroh, podarhiđakon i mihovljanski župnik.Glavnim oltarom bila je samo zidana menza i statue sv. Petra i Pavla, koje je dao naćiniti Babić, koji ih je i blagoslovio 1844. godine u prisutnosti Franje Završkog, župnika zlatarskoga, Jurja Belya, župnika u Maču, te loborskih kapelana Tome Capeka (koji je ovdje kapelanovao 22 godine) i Stjepana Mlinarića.Prva dva zvona postavljena su 1830. i 1831. godine. Dana 2. veljače 1868., nastojanjem župnika Janka Borovečkoga, povučena su dva nova zvona u toranj župne crkve. Veće teži 910 kilograma, a imena su mu Janko, Ladislav i Klara. Manje zvono ima 232 kilograma, a imena su sv. Križ, Isus, Marija Magdalena, Rok, Fabijan i Ana. S mnoštvom puka ova zvona dostavljena su od Galženjaka (tako se zvala župnikova oranica ležeća tik kraj ceste koja vodi u Zlatar) do crkve, uz glazbu i gruvanje mužara. U kolovozu 1971. godine nabavljeno je, uz postojeća zvona, još jedno veliko. Lijevano je u Beču, obrađeno u Beogradu u ljevaonici Stanislava Popovića, a teško je 1080 kilograma. Postavljeno je i podignuto u toranj 10. listopada 1971. uz prisustvo mnoštva vjernika. Prvi puta je zazvonilo 12. listopada 1971. S vremenom je ono nezamijenjeno drugo zvono je napuklo i dotrajalo, pa je na Badnjak 1976. godine zamijenjeno drugim željeznim zvonom težine 550 kilograma. Danas crkva ima tri zvona.Dana 5. rujna 1892. u tri sata ujutro grom je udario u jugoistočni ugao tornja, oborio se s tornja u crkvu kroz tavan na rupu za ishlapljivanje usred crkvenog svoda. Oštetio je sva tri oltara, a svaki od njih ležao je otrcano na podu. U roku dva dana bili su opet složeni, a kasnije i pozlaćeni. Strijela je prošla ispod stuba pred velikim oltarom.U župnoj crkvi proštenje je samo na dan sv. Ane (patrocinijum) i tada je u prošlosti u Lobor dolazila procesija iz Zlatara, koju je župa Lobor vraćala na Veliku Gospu i na Tijelovo svojom procesijom.Crkva je 1908. godine obnovljena jer je Varaždinska štedionica kao kupac te iste godine postala vlasnikom imanja Lobor i htjela otkupiti patronatske lorete, koji su s tim imanjem skopčani, pa je morala prije toga urediti crkvu i župni dvor. Crkva je pokrivena novim crijepom, a toranj limom. Kotarski je za svoga mandata kupio dvije statue od kipara Stufflerera iz mjesta St. Ulrich in Iroden u pokrajini Tirol, koje se nalaze u župnoj crkvi. To su «Srce Isusovo i Srce Marijino». Zid tornja crkve visok je 21 metar, a krov do vrha križa 15 metara. Iz sakristije vodile su stube na nekadašnju propovjedaonicu koja danas više ne postoji. Grijanje je u crkvu uvedeno u siječnju 1973. godine, a radove je izvodilo talijansko poduzeće.Sredinom 1997. godine obnovljen je toranj. Tom prigodom je kod demontiranja starog tornja pronađen spomenspis, koji je 1914. godine tamo ostavio župnik Josip Kotarski.

(Vladimir Matejaš - LOBOR I NJEGOVE PRIČE)